Moja taktika, za razliku od desetak prethodnih maratona, bila je krenuti oštro u tempu 4'30''/km za koji sam znao da u ovom trenutku nisam spreman izdržati do kraja. No rekoh sebi idemo od početka trčati u tempu 4'30''/km pa dokle ide, idemo napraviti specifičan trening koji će mi pomoći da na sljedećem maratonu možda probijem granicu od 3h10'. Sve je bilo dobro do 25-tog km, polumaraton sam prošao idealno 1h34'55''. E tu dolazimo do zamjerke, a ona se odnosi na oznake kilometara. Do 25-tog km nisam pratio oznake kilometara, ali poslije 25-tog kada počinje polagana agonija i mučenje, nekako, svako malo sam gledao kad će oznaka sljedećeg kilometra a tih oznaka na nekim kilometrima nije bilo ili ih ja u toj muci nisam uspio zamijetiti?! No mora se priznati da su oznake svakih 5 km bile izvrsne s velikim zidom na kojem je bio semafor s bruto vremenom utrke. Sav iscrpljen ali ne i slomljen ulazim u cilj s vremenom 3h14'27'', prezadovoljan. Poslije se ispostavilo da je to dovoljno za 3326. poziciju od 28099 finišera u muškoj konkurenciji te 83. mjesto od 2372 finišera u starosnoj kategoriji M55. Ne mogu a da ne spomenem interesantnu činjenicu. Ispod 3 sata trčalo je 89 žena i 1675 muškaraca a ispod 2h30' trčalo je 7 žena i 113 muškaraca što mi se čini da do sada nigdje nije ostvareno! Najbolje plasirana osoba iz Hrvatske bila je na 23. mjestu Splićanka Nikolina Šustić s osobnim rekordom 2h46'01''.

          Staza je, mora se priznati, izuzetno ravna no ono što svakako treba naglasiti je podrška mnogih band-ova uz stazu kao i navijanje publike naročito u zadnjih 7 km kad staza prolazi kroz sami centar Berlina i kad je trkačima najteže.

Po ulasku u cilj dobijete odmah najlonski ogrtač i okrjepu te medalju koja je reprezentativna. U gomili ljudi teško se snaći, no volonteri me sa smiješkom upućuju do garderobe gdje se brzo presvlačim kako bih online pratio ulazak u cilj ostalih članova MK Festina Lente.

Nedugo nakon mene u cilj ulazi Marijana Katić s osobnim rekordom 3h37'59''. Izvrstan rezultat no gledajući prolaze a posebno tempo zadnjih 2195 m od 4'35''/km od nje u predstojećim maratonima možemo očekivati probijanje granice od 3h30'.

Poslije Marijane u malim razmacima dolaze Krste Latin s vremenom 3h55'20'', Dragan Joja 3h55'45'' te Milan Mandić 3h59'22''. Odlični rezultati budući da Krste i Milan kako iz kojih razloga nisu mnogo trenirali kroz ljeto a Dragan je imao psihičku blokadu zbog straha od grčeva koji su ga iznenada hvatali na prva dva maratona.

Karlovčanin Perica Hrnjak u cilj ulazi s njegovim standardnim vremenom od 4h13'58'' i s krvavim hrvatskim dresom na crveno/bijele kvadratiće. Maraton još jednom pokazuje da kažnjava i male greške u ovom slučaju kombinaciju loše kvalitete materijala dresa i ne postavljanja hanzaplasta na bradavice.

Nakon „krvavog Perice“ u cilj ulazi Melita Ivković s vremenom 4h28'10'' koja je pravo oličenje hrabrosti, tako reći bez treniranja kroz ljeto i s jednom kvazi dužinom od 25 km.

Posljednja u cilj ulazi Sandra Bosnić s vremenom 4h52'24'' koja je u prvom djelu imala želučanih problema te je bila na granici odustajanja. Uz jaku psihu i otpornost na bol kakvu samo žene posjeduju prebrodila je krizu i ubrzala u drugom dijelu maratona te potvrdila tezu da se maraton trči glavom. Kad je teško samo „jaka glava“ te nosi do cilja. Od dva izjednačena takmičara u maratonu pobjeđuje onaj koji ima „jaču glavu“.

Sve u svemu moramo biti zadovoljni, svi smo završili jedan od najvećih svjetskih maratona, bez ozljeda. Družili se i upoznali Berlin koliko se moglo u 4 dana. Osobno meni a i Berlinu to je bio 44. maraton u karijeri. Vratiti se ponovo? To svakako ali treba proći bar nekoliko godina. Europa ima još poneki blistavi glavni grad i maraton. Slijede Madrid, Atena, London a onda ako bude novaca, čitaj EuroJackpot, idemo preko „bare“.

I na kraju kad bih se trebao odlučiti koji je bolji Paris ili Berlin !? Malu prevagu odnosi Paris, ali to može biti čisti dojam budući da je u Parisu 2015. godine bilo sunčano a Berlin je bio tmuran i vlažan.